Dobrodošli u igru briškula!
Briškula (od talijanskog izvornika Briscola) je talijanska kartaška igra udomaćena na hrvatskom i crnogorskom priobalju i otocima. Iznimno je popularna i lako se uči. Najčešće se igra s tršćanskim kartama (tal. Carte Triestine). Ima 40 karata u jednom "macu" (špilu). Po istim osnovnim pravilima igra se obična i dupla briškula. Običnu briškulu igraju dva igrača ili u parovima (ukupno četiri igrača), a rijetko kada više igrača (3 ili 5), svatko za sebe. Dupla briškula se igra u dvoje ili četvero. Postoje različite varijacije igre i pravila, a ovdje je opisan način igre u Splitu i okolici.
Pravila igre
Okrenuta karta ispod maca predstavlja zog (boju) u kojemu se igra. Taj zog je jači od svih ostalih i za to dijeljenje predstavlja briškulu, odnosno adut.
Postoje četiri zoga: kupe (kope), bate (baštone), špade i dinare. Unutar svakog zoga nalaze se karte od broja 1 do 7 te karte s oznakama 11, 12 i 13. Najjači je as (aš, 1), zatim trica (3), kralj (13), konj (12) i fanat (11), nakon kojih slijede karte od sedmice (7) prema dvici (2). As i trica nazivaju se i karik (korga, karig).
Bodovanje karata
As vrijedi 11 punata (bodova), a trica 10 punata. Karte 2 i od 4 do 7 nazivaju se lišine ili škart i ne donose punte. Prema izvornom pravilu, i karta 2 nosila je 10 punata. Ostale tri karte sa slikama nazivaju se figure ili punti: kralj vrijedi 4 punta, konj 3, a fanat 2 punta.
U špilu se nalazi ukupno 120 punata, pa partija može završiti i neriješeno. Za pobjedu je potrebno sakupiti najmanje 61 punat.
Tijek igre
Igrači naizmjenično bacaju po jednu kartu. Kada svi odigraju, najjača strana uzima bačene karte. Time završava jedna ruka partije. Nakon toga svaki igrač, počevši od pobjednika te ruke, peška (uzima) po jednu kartu s maca. Pobjednik započinje sljedeću ruku, a igra se nastavlja dok se ne odigraju sve karte.
U duploj briškuli, kada igraju dva igrača, svaki igrač u jednoj ruci baca dvije karte, jednu po jednu, a na isti način peška dvije karte s maca.
Igru započinje igrač kojemu su prvom podijeljene karte. Prva bačena karta određuje zog te ruke. Igrač s najjačom kartom osvaja ruku, prvi uzima novu kartu s maca i započinje sljedeću. Prva bačena karta može se nadjačati:
- jačom kartom istog zoga
- bilo kojom briškulom, odnosno adutom
Igrači nisu dužni pratiti boju niti „iberovati”. Ako je ruka dobivena uz bacanje karika, to se naziva štrocatura. Primjerice, za igrača koji na briškulu svojega druga baci karika i osvoji ruku kaže se da je „štroca' karika”.
Franko karta
Franko karta, odnosno frankuša, pojam je koji se odnosi na snažne karte koje nisu briškule. Često su to kraljevi, konji i fanti, ali i druge karte istog zoga ako u igri više nema njihovih aseva i trica. Takve se karte, ako se odigraju prve, ne mogu nadjačati ničim osim adutom.
Odigravanjem franko karte igrač nastoji prisiliti protivnika da potroši briškulu na kartu koja ne nosi mnogo punata ili da je prepusti. Na taj način moguće je prikupiti što više punata uz manji rizik od gubitka vrijednih karata.
Igra u parovima
Posebnost igre u parovima jest dopuštena komunikacija između partnera tijekom cijele igre, osim u posljednjoj ruci. Kada igrači peškaju posljednje karte s maca, komunikacija prestaje. Partneri tada jedan drugomu pokazuju svoje karte kako bi mogli procijeniti broj preostalih punata. Karte se zatim vraćaju i posljednja se ruka odigrava u tišini. Nakon toga broje se osvojeni punti i proglašava pobjednik.
Ako obje strane osvoje po 60 punata, partija nema pobjednika i kaže se da je završila „po šezdeset”. U tom slučaju igrač koji je miješao ponovno miješa i dijeli karte.
Bilježenje pobjeda
Igra se na četiri dobivene partije. Pobjede se bilježe na papiru tako da se nacrta jedna okomita crta preko koje se povuku četiri vodoravne crte. Svaka pobjeda označava se crnom točkom na strani pobjednika. Ako jedna strana ostvari četiri pobjede u četiri odigrane partije, to se naziva češalj.
Zanimljivosti i strategija
Igra parova posebno je zanimljiva jer dopušta komunikaciju, ali i korištenje tajnih znakova koji se nazivaju moti. Partneri se nazivaju kumpanji ili drugovi. Oni se unaprijed dogovaraju o znakovima kojima daju do znanja kakvim kartama raspolažu. Signali mogu biti i lažni, kako bi se protivnike zbunilo.
Partije strastvenih igrača ponekad se igraju za piće, marendu ili „kilo pečenoga”. Takve partije imaju poseban emotivan naboj i često su začinjene prigodnim beštimjama (psovkama) i gestikulacijom u skladu s mediteranskim temperamentom, ali uvijek u granicama pristojnosti i bez osobnih uvreda.
Tajne dobre igre sastoje se u pamćenju prethodno odigranih karata, zbrajanju i pamćenju osvojenih punata te savršenoj koncentraciji. Često može biti presudno tko će peškati donju kartu briškulu. Zato se lukavim odigravanjem predzadnje ruke nastoji navesti protivnika da osvoji tu ruku i prvi peška kartu. Cilj je protivnike dovesti u situaciju da igraju prvi ili drugi, ovisno o tome što je povoljnije u danom trenutku.