Industrijska baština Rijeke

Nova uloga – prostor kulture i zajednice
Kroz projekt „Turistička valorizacija reprezentativnih spomenika riječke industrijske baštine“ Rafinerija šećera je temeljito obnovljena i prilagođena suvremenim potrebama. U zgradi su danas smješteni Muzej Grada Rijeke i dio postava Muzeja moderne i suvremene umjetnosti, čime je kompleks dobio novu, kulturnu funkciju u životu grada.
Obnova je obuhvatila i rekonstrukciju povijesnih interijera, a zgrada sada uključuje i dodatne sadržaje – knjižaru, kavanu i slastičarnicu – koji su otvoreni za sve građane i posjetitelje. Time je spojena bogata povijest s novim oblicima korištenja koji pridonose urbanom i kulturnom identitetu Rijeke.
Simbol industrijske baštine
Riječka Rafinerija šećera nije samo zgrada – to je živi spomenik jednom razdoblju kada je Rijeka bila trgovački i industrijski centar srednje Europe. Njezina obnova i nova funkcija pokazuju kako industrijska baština može postati suvremeni prostor za kulturu, dijalog i zajednicu, a njezina priča i danas inspirira.

Rafinerija šećera

Rafinerija šećera u Rijeci – priča o Zuccherieri

Riječka Rafinerija šećera, poznata i pod talijanskim imenom Zuccheriera, jedno je od najvažnijih i najstarijih industrijskih zdanja na prostoru današnje Hrvatske. Smještena u Krešimirovoj ulici u samom središtu grada, ova velebna barokna palača izgrađena je 1786. godine prema projektu Francesca Saveria Bonoma i predstavlja ključni spomenik industrijske i kulturne baštine Rijeke.
Početci – šećer, trgovina i carica Marija Terezija
Osnutak Rafinerije šećera rezultat je šire gospodarske politike Habsburške Monarhije u 18. stoljeću, kojom se poticalo jačanje vlastite industrije i trgovine. Prvotna inicijativa dolazila je od nizozemskih trgovaca Urbana Arnoldta i Charlesa Prolija, koji su željeli pokrenuti rafineriju u Trstu. No, carica Marija Terezija prepoznala je strateški potencijal Rijeke te je, dodijelivši joj trgovačke povlastice, omogućila razvoj velikog industrijskog kompleksa upravo u ovom lučkom gradu.
Rafinerija je osnovana u sklopu Glavne trgovačke kompanije Trsta i Rijeke (Compagnia privilegiata di commercio), koja je imala ekskluzivna prava na trgovinu šećerom, kavom, čajem i duhanom, ali i na druge gospodarske djelatnosti poput rudarenja, brodogradnje i iskorištavanja šuma. U razdoblju najvećeg rasta, u drugoj polovici 18. stoljeća, rafinerija je zapošljavala više od 700 radnika te je bila glavni nositelj industrijskog razvoja grada.
Arhitektura – spoj funkcionalnosti i umjetnosti
Zgrada Rafinerije šećera projektirana je kao impozantan industrijski kompleks s reprezentativnim upravnim dijelom. Iako se radilo o industrijskom pogonu, arhitektonska raskoš zgrade bila je u skladu s baroknim duhom vremena. Upravna palača ističe se monumentalnošću, simetričnom fasadom i bogato ukrašenim interijerom.
Posebno se izdvajaju dvije prostorije: velika svečana dvorana sa štukaturama i terazzo-podovima te tzv. „dvorana veduta“ – prostor s oslikanim zidovima koji prikazuju pejzaže Venecije, Trsta i Rijeke. Ove freske bile su ne samo ukras, već i izraz simboličke povezanosti s trgovačkim centrima toga vremena.
Uspon, pad i transformacije
Rafinerija je poslovala sve do 1826. godine, kada je kompanija doživjela stečaj. No, zgrada nije ostala napuštena. Kroz sljedeća desetljeća služila je različitim namjenama – kao vojarna, zatim kao Tvornica duhana, te kasnije kao dio pogona tvornice motora „Rikard Benčić“. Ova dugovječnost i višestruka upotreba dodatno su obogatile njezinu povijest.
Zgrada je danas jedan od rijetkih sačuvanih primjera industrijske arhitekture iz 18. stoljeća u Hrvatskoj, a zbog svoje povijesne i arhitektonske vrijednosti proglašena je zaštićenim kulturnim dobrom.

Danas
Danas ovaj povijesno vrijedni kompleks ulazi u novu fazu života. Pod budnim okom konzervatora, provodi se opsežna obnova i prenamjena objekata u sklopu projekta „Revitalizacija bivšeg industrijskog kompleksa Rikard Benčić“. Cilj projekta je stvaranje moderne kulturne četvrti u samom srcu Rijeke. U obnovljenoj T-zgradi smjestit će se nova Gradska knjižnica Rijeka, dok će ostali objekti biti dom Muzeju moderne i suvremene umjetnosti i Muzeju grada Rijeke.
Tvornica duhana nije samo svjedok industrijske prošlosti grada, već i primjer uspješne prenamjene industrijske baštine u suvremene kulturne prostore, čime se Rijeka potvrđuje kao grad koji poštuje svoju povijest i gradi svoju budućnost na temeljima znanja i kreativnosti.

Tvornica duhana

Tvornica duhana Rijeka – od industrijskog diva do kulturne četvrti

Tvornica duhana u Rijeci, smještena u Krešimirovoj ulici, nezaobilazan je dio bogate industrijske baštine grada. Osnovana 1851. godine, djelovala je gotovo cijelo jedno stoljeće te je bila jedan od ključnih gospodarskih pokretača Rijeke. Njezina povijest počinje u kontekstu donošenja carskog patenta o državnom monopolu na proizvodnju duhana, što je otvorilo vrata za osnivanje Kraljevske ugarske tvornice duhana u zgradama nekadašnje Rafinerije šećera.
Već prve godine rada, tvornica je zapošljavala 1500 radnika, a do kraja 19. stoljeća broj zaposlenih dosegao je impresivnih 2600 – uglavnom žena. Posebno se ističu napredni uvjeti rada: plaćeno bolovanje, sistematski pregledi i organizirani obroci. Tijekom zlatnog razdoblja početkom 20. stoljeća, riječki pogon bio je jedan od najvećih proizvođača duhana u Habsburškoj Monarhiji, s godišnjom proizvodnjom od gotovo 400 milijuna cigareta.
Arhitektura
Tvornica se prostirala na više zgrada – među njima i historicistička trokatnica poznata kao T-objekt, izgrađena 1867. godine, u kojoj je započeta proizvodnja Virginia cigara. Dio pogona nalazio se u zgradama nekadašnje rafinerije, koje su činile tlocrt u obliku slova H – tzv. H-kompleks. Raspored zgrada, kao i uređenje salona upravne zgrade koje potpisuje slikar Giovanni Fumi, svjedoče o arhitektonskoj pažnji posvećenoj industrijskim objektima tog doba.
Pad tvornice
Nakon Prvog svjetskog rata i pada Monarhije, tvornica ulazi u razdoblje smanjene proizvodnje i sve češćih štrajkova. Veliki štrajk iz 1925. godine trajao je osam dana i bio je ugušen uz pomoć vojske. Tijekom Drugog svjetskog rata proizvodnja je svedena na minimum, a nakon rata, 1948. godine, tvornica zatvara svoja vrata. Strojevi se sele u Rovinj, a prostor preuzima novo poduzeće – Tvornica motora i traktora Rikard Benčić, koja u kompleksu djeluje do 1995. godine.

Danas
Zgrada nekadašnje tvornice konopa nalazi se u vrlo lošem stanju, bez krovišta i bez konzervatorske zaštite. Iako je riječ o najstarijem primjeru riječke industrijske baštine, zgrada je prepuštena propadanju. Nekada korištena kao parkirališni prostor, danas je ograđena i napuštena.

Pogonska zgrada Riječke tvornice konopa

Riječka tvornica konopa

Riječka tvornica konopa osnovana je 1764. godine i smjestila se u riječkoj četvrti Potok. Pogonsku zgradu projektirao je poznati riječki arhitekt Emilio Ambrosini, a izgrađena je 1901. godine. Građevina je nastala u duhu historicizma, uz prisutne skromne elemente secesije. Služila je za industrijsku proizvodnju brodske užadi i drugih srodnih proizvoda. Danas je zgrada u ruševnom stanju, bez krovišta, a nažalost nije pod konzervatorskom zaštitom. Povijest Riječka tvornica konopa osnovana je 1764. godine kada je Nicolò Crespi, podrijetlom iz Riminija, otvorio manufakturu za izradu konopa. Tvornica se razvijala usporedo s riječkom brodogradnjom, opskrbljujući brodove užadima izrađenima od konoplje uvezene iz Italije i Papinske Države. Godine 1802. carski je dekret potvrdio njezin privilegirani status, a tvornica je tada zapošljavala 16 radnika.
Oko 1860. proizvodnju preuzima Giovanni Sirola koji modernizira pogon i započinje izgradnju nove tvorničke zgrade. Projekt je povjeren riječkom arhitektu Emiliu Ambrosiniju, a nova je zgrada podignuta 1901. godine na lokaciji Potok.
Arhitektura
Pogonska zgrada iz 1901. godine jednostavne je pravokutne forme s istaknutim središnjim dijelom u kojem se nalazila predionica. Ritam velikih prozora s blagim polukružnim lukovima i dekoracija fasade upućuju na utjecaje secesije, iako u skromnim razmjerima. Zgrada je bila funkcionalna i prilagođena industrijskoj proizvodnji užadi.
Proizvodnja i razvoj
Tvornica je proizvodila brodsku užad za austrougarsku flotu u Puli, riječku Tvornicu torpeda i brodogradilište 3. maj. Nakon raznih kriza tijekom 20. stoljeća, tvornica se nacionalizira 1947. i nastavlja proizvodnju pod nazivima Gradsko užarsko poduzeće, Brodokomerc Rijeka i, od 1968., Riječka tvornica konopa. Proizvodni asortiman proširuje se na razne vrste užadi, mreža, pokrivača i pomorske opreme.
Početkom 1980-ih proizvodnja se seli na Škurinje, a izvorna zgrada na Potoku ostaje napuštena. Tvrtka ulazi u stečaj 1999., a likvidirana je 2011. godine. Tvornica je djelovala punih 235 godina, što ju čini jednom od najdugovječnijih riječkih industrijskih pogona.

Prenamjena i potencijal budućnosti
Dio prostora koristi se za suvremene sadržaje, dok je veći dio kompleksa u fazi traženja nove namjene. U tijeku su inicijative koje nastoje sačuvati ovaj vrijedan lokalitet, uključujući planove za prenamjenu u kulturno, edukativno i turistički atraktivno središte.
Nasljeđe koje živi
Tvornica Torpedo danas nije samo podsjetnik na slavnu riječku industrijsku prošlost, već i prostor s velikim potencijalom za budućnost – kao mjesto susreta povijesti, tehnologije i suvremenih urbanih potreba.

Tvornica torpeda

Tvornica Torpedo – Kolijevka svjetske torpedne industrije

Povijesni značaj i začetci
Tvornica Torpedo u Rijeci predstavlja jedinstveni primjer industrijskog nasljeđa od globalnog značaja. Smještena u zaljevu Martinšćica, ova povijesna tvornica bila je prva na svijetu u kojoj su se serijski proizvodili torpedi – revolucionarno podvodno oružje koje je obilježilo pomorsko ratovanje 20. stoljeća. Njezin razvoj započinje krajem 19. stoljeća zahvaljujući suradnji riječkog izumitelja Ivana Blaža Lupisa i britanskog inženjera Roberta Whiteheada, koji su u Rijeci uspjeli razviti i usavršiti prvi funkcionalni samohodni torpedo.
Razvoj i proizvodnja
Tvornica je ubrzo postala strateški industrijski centar Austro-Ugarske Monarhije, a kasnije i drugih država pod čijom je upravom Rijeka bila – Italije, Jugoslavije te na kraju Republike Hrvatske. Tijekom desetljeća proizvodnja se proširila na sofisticirane torpedne sustave, brodske motore, komponente za podvodnu navigaciju i drugu vojnu i civilnu opremu. U vrhuncu svoga razvoja, kompleks je obuhvaćao brojne radionice, laboratorije, skladišta, administrativne zgrade, te posebnu rampu za ispitivanje torpeda u moru.
Arhitektura industrijskog kompleksa
Arhitektonski gledano, tvornica kombinira elemente industrijske funkcionalnosti s obilježjima austrougarske inženjerske estetike. Masivne hale, metalne konstrukcije, karakteristični tornjevi i sustav željezničkih kolosijeka koji su prolazili kroz krug tvornice čine ovu lokaciju važnim primjerom industrijske arhitekture s kraja 19. i početka 20. stoljeća.
Propadanje i gašenje proizvodnje
Nakon više od jednog stoljeća neprekidne proizvodnje, uslijed geopolitičkih i tehnoloških promjena, proizvodni pogoni su postupno ugašeni tijekom posljednjih desetljeća 20. stoljeća. Danas, iako dijelom zapušten, kompleks Tvornice Torpedo ostaje snažan simbol riječkog identiteta i inženjerske izvrsnosti.

Riječka parna tvornica konjaka i žestokih pića, Talionica kovina i kemijska industrija

Riječka parna tvornica kognaka i Talionica kovina – industrijsko nasljeđe Pećina

Povijest
Godine 1895. tvorničar I. Csillag osnovao je Riječku parnu tvornicu kognaka i žestokih pića na obali Pećina, na adresi današnjeg Šetališta XIII. divizije 28. Već početkom 20. stoljeća objekt je prešao u vlasništvo obitelji Cosulich, poznate po brodarskoj djelatnosti. Na istom mjestu ubrzo djeluje Talionica kovina i kemijska industrija, s pogonom za taljenje olovnih i bakrenih rudača. Arhivski dokumenti i građanske pritužbe, poput one iz 1913. zbog štetnih plinova, svjedoče o problemima uzrokovanima neprikladnim položajem tvornice unutar naseljenog područja.
Arhitektura
Zgrada, izvorno podignuta 1895., dobiva historicistički izgled 1899. prema projektu Giovannija Randicha. Riječ je o jednostavnoj dvokatnici pravokutnog tlocrta s nizom prozorskih otvora i stubištima sa strane. Najreprezentativnije sjeverno pročelje ukrašeno je ciglenim zabatima i naglašenim zaglavnim kamenom kako bi se uklopilo u okolnu arhitekturu. Danas je objekt djelomično prenamijenjen i nadograđen, a iako sačuvan, nije službeno zaštićen kao kulturno dobro.

Pogonski kompleks termoelektrane

Pogonski kompleks riječke termoelektrane – spoj tehnologije i secesijske arhitekture

Povijest
Pogonski kompleks termoelektrane na Zviru sagrađen je 1908. godine prema planu koji je izvorno bio namijenjen hidroelektrani na Grohovu. Projekt su razvili inženjeri Pal Holfeld, Giuseppe Giordano te arhitekti Rupčić i Szüko. Elektrana je započela s radom 3. svibnja 1908., a proizvodila je električnu energiju sagorijevanjem goriva i pretvaranjem toplinske energije u mehanički rad turbine. Prostor je bio funkcionalno podijeljen na strojarnicu, kotlovnicu te skladište i radionicu. Danas je kompleks izvan funkcije, ali je zaštićen kao kulturno dobro.
Arhitektura
Kompleks se sastoji od dviju međusobno povezanih zgrada u obliku *basilica gemina* s pripadajućim dimnjakom. Iako industrijski pogon, pročelja odlikuje stilizirani secesijski izraz sa snažnim neoromaničkim elementima – posebno polukružnim prozorskim otvorima i lezenama koje propuštaju prirodno svjetlo. Zgrade kompleksa oblikovno su usklađene s obližnjom Spalionicom smeća iz 1905. godine. Zahvati na obnovi, uključujući zamjenu krova, izvedeni su s ciljem zaštite zgrada od propadanja, iako ne uvijek u skladu s izvornim materijalima.

Širenje na namještaj i trgovinu
Tijekom 1960-ih Exportdrvo se počinje snažnije usmjeravati na izvoz gotovog namještaja, osobito spavaćih soba i kuhinja. Taj je razvoj pratio i rast domaće trgovine namještajem. Već 1967. u Zagrebu je otvorena prva specijalizirana robna kuća stambene opreme u cijeloj Jugoslaviji, čime je Exportdrvo dodatno učvrstilo svoju tržišnu poziciju.

Exportdrva

Exportdrvo d.d. je značajno hrvatsko poduzeće specijalizirano za trgovinu drvom i drvnim proizvodima, sa sjedištem u Zagrebu. U drugoj polovici 1980-ih godina uspjelo je okupiti najveći dio hrvatske drvne industrije i izrasti u jedan od najmoćnijih poslovnih konglomerata unutar tadašnje Jugoslavije.
Početci i formiranje
Exportdrvo je osnovano 1948. godine kao središnja republička organizacija za izvoz drva i drvnih prerađevina. Kao prvo sjedište preuzelo je upravnu zgradu nekadašnje Našičke tvornice tanina i paropile, smještenu na Trgu Marka Marulića 18 u Zagrebu – danas zaštićenom kulturnom dobru.
Za potrebe lučkog poslovanja i izvoza, na riječkoj Delti osnovana je ispostava sa skladištem, čime se omogućila učinkovitija organizacija utovara i istovara robe.
Važnost u izvozu
U prvim godinama djelovanja Exportdrvo je igralo ključnu ulogu u hrvatskom izvoznom gospodarstvu. Već 1950. godine drvni proizvodi činili su čak 33% ukupnog jugoslavenskog izvoza, a Exportdrvo je 1953. godine sudjelovalo s čak 60% u hrvatskom izvozu te vrste proizvoda. S vremenom je taj udio samo rastao, potvrđujući središnju ulogu tvrtke u ovoj industrijskoj grani.
Asortiman i međunarodno poslovanje
Prodajni program poduzeća bio je iznimno raznolik. Uključivao je širok spektar proizvoda: piljenu građu, dužice od hrasta, celulozno i ogrjevno drvo, željezničke pragove, šumski ugljen, furnirske ploče, parkete, drvenu galanteriju, taninske ekstrakte, alat i mnoge druge proizvode. Osim toga, poduzeće je uvozilo strojeve i pomoćne materijale za drvnu industriju.
Exportdrvo je ostvarilo snažnu međunarodnu prisutnost kroz predstavništva i agente u velikim svjetskim gradovima kao što su London, New York, Zürich, Frankfurt, Milano, Trst, Pariz, Beč i Aleksandrija.

Svjetionik

Jedan od najprepoznatljivijih simbola riječke luke i gradske obale je riječki svjetionik, arhitektonsko i tehničko dostignuće iz 19. stoljeća, izgrađeno u duhu historicizma. Prvi put je postavljen 1884. godine na sam vrh tadašnjeg lukobrana Marije Terezije, kao važan orijentir i sigurnosna točka za brodove koji su uplovljavali u riječku luku.
No, zbog problema sa slijeganjem terena lukobrana, svjetionik je krajem stoljeća premješten na Mlaku, gdje je nastavio služiti svojoj primarnoj svrsi – osiguravanju sigurnosti pomorskog prometa. Njegova povijest obilježena je neprestanim prilagodbama i tehničkim unaprjeđenjima: 1933. godine pomaknut je treći put i tada podignut na trokatnu svjetioničarsku zgradu, dodatno ojačanu armiranim betonom kako bi izdržala zahtjeve vremenskih i pomorskih uvjeta.
Zadnja značajna preinaka dogodila se 2002. godine, kada je na postojeću zgradu nadograđen još jedan kat, namijenjen Obalnoj radiopostaji, čime je zgrada u potpunosti prilagođena suvremenim potrebama.
Svjetionik je građen kao segmentirana struktura, sastavljena od osam prstena naslaganih jedan na drugoga. Na samom vrhu nalazi se lanterna s optičkim aparatom, čije je srce satni mehanizam koji upravlja rotacijom optičkog sustava. Taj sustav se svakih dvije minute okrene za puni krug, a izmjenjuju se crveno i bijelo svjetlo svakih 15 sekundi, što ga čini lako prepoznatljivim na pučini.
Svjetlosni signal svjetionika vidljiv je s udaljenosti od 33 kilometra, odnosno 17,8 nautičkih milja, a danas je u potpunosti automatiziran. Unatoč tehnološkim izmjenama, svjetionik je i dalje uklopljen u urbanu vizuru Rijeke, simbolizira povezanost grada s morem i baštinom te svijetli kao čuvar riječke luke – i u doslovnom i u simboličnom smislu.

Poslije Drugog svjetskog rata
Nakon Drugog svjetskog rata, tvornica je prešla u društveno vlasništvo, što je omogućilo stabilnost i širenje proizvodnje, a unutar tvornice je uvedeno radničko samoupravljanje. Modernizacija tijekom 1960-ih i 1970-ih povećala je kapacitete, a do 1991. godine tvornica je bila jedan od najvećih proizvođača cigaretnog papira u Europi.
Nažalost, devedesete godine 20. stoljeća donijele su razdoblje krize. Slom tržišta, ratne posljedice i zastarjela tehnologija doveli su do postupnog gašenja proizvodnje. Konačno, 2005. godine, nakon stečaja, Tvornica papira Rijeka, poznata kao „Hartera”, prestala je s radom.
Značaj za riječku industrijsku baštinu
Iako danas ne postoji, tvornica papira Rijeka bila je jedan od najvećih industrijskih pionira u Hrvatskoj. Osim svoje ekonomske važnosti, ostavila je značajan trag u industrijskoj arhitekturi i povijesti rada. Danas, kompleks bivše tvornice papira, uključujući upravnu zgradu, nosi bogatu povijest i svjedočanstvo industrijskog razvoja Rijeke.
Tvornica papira Rijeka je simbol ne samo industrijske prošlosti grada, nego i inovacije, borbe s krizama, te kulturne baštine koja zaslužuje pažnju i zaštitu.

Tvornica papira "Hartera"

Upravna zgrada Tvornice papira u Rijeci, koja je sagrađena 1827. godine, svjedoči o povijesti jedne od najvažnijih industrijskih institucija u Hrvatskoj. Sačuvana do danas, iako u izmijenjenom obliku, zgrada je izgrađena u historicističkom stilu i predstavlja značajnu kulturnu baštinu. Ova zgrada bila je u srcu industrijskog razvoja Rijeke, grada koji je bio u usponu u 19. stoljeću zahvaljujući razvoju proizvodnje papira.
Zgrada je jednokatna, sa armiranim betonskim temeljem i zidovima u opeci, te se ističe kamenom dekoracijom na ulazu i natprozornicima. Iako su kasnije dodani neki elementi, specifična krovna lanterna s tornjićem koji ima željezni pokazivač strana svijeta ostaje prepoznatljiv arhitektonski element. Ova zgrada, iako djelomično oštećena tijekom izgradnje Energane u 30-im godinama 20. stoljeća, još uvijek je u dobrom stanju, a danas u njoj posluje zubotehnički laboratorij.
Povijest Tvornice Papira Rijeka
Tvornica papira u Rijeci započela je svoj rad u rujnu 1821. godine, kada je Andrija Ljudevit Adamić kupio mlin na Lučicama i transformirao ga u manufakturu za proizvodnju papira. Međutim, Adamić je ubrzo prodao mlin Williamu Molineu, engleskom industrijalcu, koji će 1824. godine nastaviti s razvojem proizvodnje papira. Moline je 1827. prodao tvornicu Walteru Craftonu Smithu i Charlesu Meynieru, koji su poduzeli značajnu modernizaciju. Najveća promjena bila je nabavka Fourdrinierovog stroja za proizvodnju papira, koji je omogućio masovnu proizvodnju papira i bio najmoderniji u austrijskoj carevini.
S vremenom je tvornica postala jedno od ključnih industrijskih poduzeća u Rijeci, te je kroz 19. i početak 20. stoljeća nastavila rasti. S obzirom na tehničke inovacije, poput uvođenja parnog stroja 1833. godine, tvornica je bila pionir industrijskog razvoja u regiji, te je bila višestruko nagrađivana na domaćim i međunarodnim izložbama.
Zlatno doba i krizna razdoblja
Tvornica je doživjela vrhunac proizvodnje u drugoj polovici 19. stoljeća, pod vodstvom Eugena Frémonta, tehničkog ravnatelja koji je značajno unaprijedio proizvodnju. Njegovo vođenje omogućilo je proširenje proizvodnje i povećanje broja radnika, a tvornica je postala simbol industrijskog napretka u Rijeci. Iako je 1852. godine velika poplava uništila značajan dio tvornice, obnovljena je i nastavila s radom, što je postala tradicija tvornice - suočavanje s krizama i oporavak kroz ulaganje u tehnološki napredak.
Međutim, početak 20. stoljeća donio je gospodarske poteškoće, uključujući četiri velika požara, poplave, te povećanje troškova zbog uvoza sirovina. Iako je tvornica uspješno nastavila proizvodnju tijekom Prvog svjetskog rata i kriznih godina, promjene u vlasništvu i orijentacija prema cigaretnom papiru postavile su je pred nove izazove.